 U ponedjeljak, 10. svibnja u Centru za mlade i nezavisnu kulturu – P4 je održano neslužbeno otvaranje samostalne izložbe fotografija autora Tonija Čakmazovića pod nazivom „6.4“. Izložbu organizira udruga Filmsko-kreativni studio VANIMA, a time se nastavlja ciklus programa Podrum ponedjeljkom. Izložba je za javnost otvorena do 21. svibnja, a zainteresirani posjetitelji je mogu vidjeti radnim danom od 10 do 14 sati. Toni je rođen 2000. godine u Varaždinu u kojem je završetkom srednje Elektrostrojarske škole Varaždin smjera medijski tehničar upisao studij Multimedije, oblikovanja i primjene na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. Od početka srednje škole intenzivno se bavi fotografijom i snimanjem te je i niz godina sudjelovao u radu Prve školske televizije koja djeluje u sklopu Elektrostrojarske škole Varaždin. Snimio je i uređivao brojne video uratke poput reportaža, emisija, reklama, promo videa ali i filmova. Član je Savjeta mladih grada Varaždina od 2020. godine. Iako je skoro pola godine proteklo od razornog potresa jačine 6.4 magnitude s epicentrom nedaleko Petrinje, gotovo svakodnevna podrhtavanja tla i dalje podsjećaju stanovnike Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja na prosinački šok koji su doživjeli. Osim neposrednih tragičnih posljedica katastrofe, manifestacija slijepih eruptivnih sila iz dubine zemlje uznemirila je cijelu Hrvatsku i većinu susjednih zemalja, pomaknuvši na nekoliko dana fokus s Covid-19 pandemije na strah od doslovnog izmicanja tla pod nogama i ponovnog potresa. Praktično trenutno i usprkos strahu, pomoć je na stradala područja počela stizati sa svih strana. Brojnim se volonterima koji su tih dana, vođeni prije svega solidarnošću i željom da pomognu, došli u Sisak i Petrinju pridružio i Varaždinac Toni Čakmazović. Dvadesetak fotografija izloženih u podrumu Centra za mlade i nezavisnu kulturu - P4, potvrđuju da Čakmazović istovremeno nije izgubio fotografski refleks i potrebu da zabilježi prizore na koje je u Sisku i Petrinji nailazio. Tih su dana brojne fotografije iz razorenih područja obišle svijet i mahom je riječ o reporterskim radovima više ili manje profesionalnim. Dokumentaristički pristup karakterističan je i za Čakmazovićeve fotografije. I iako je riječ o kompozicijski ujednačenim radovima bez suvišnih dodataka bliskim klasičnim reportažnim snimkama, ono što ove fotografije izdvaja od uradaka profesionalnih fotoreportera upravo je činjenica da ih je snimila osoba koja u tom trenutku nije neutralan promatrač, već volonter koji je stigao s potrepštinama prikupljenim kroz humanitarnu akciju. Osim razorenih kuća i zgrada, pojedine snimke zorno prikazuju izgubljenost i posljedice šoka što ih je na stanovništvo ostavio potres. Izravni pogled u objektiv fotografa moguće je vidjeti tek na jednoj fotografiji koja prikazuje vozilo Hrvatske vojske iz kojeg jedan od vojnika koji pristiže u pomoć podiže dva prsta u znak pobjede. Optimizam usprkos tragediji pomalo podsjeća na neke od poznatih fotografija kojih se sjećamo iz vremena domovinskog rata. Nastalih uostalom na istom području. Sve fotografije na ovoj izložbi su crno- bijele i očigledno je da se Čakmazović odabravši tu tehniku rukovodio činjenicom da je, kako to kaže Roland Barthes: „...u svakoj fotografiji, boja je zapravo prevlaka naknadno postavljena na izvornu istinu crno-bijelog.“. Dio te izvorne istine, moguće je naći i na dvadesetak fotografija koje čine postav izložbe Tonija Čakmazovića pod nazivom „6.4“. (Srećko Lebinec) 
|
||
